Pravovremena, specifična i konstruktivna povratna informacija o nečijem učinku je odavno prepoznata kao jedna od temeljnih sastavnica procesa učenja. Neovisno radi li se o početnicima ili dugogodišnjim stručnjacima iz bilo kojeg područja ljudske djelatnosti, većina će se složiti da bez feedbacka praktički nema ni učenja ili je ono jako otežano. Bez povratne informacije naše okoline, procjena kvalitete ostaje prepuštena samo našem perceptivnom aparatu i interpretacijama, koji su pak podložni brojnim pristranostima i slijepim točkama. Posebice ako smo predmet te procjene mi sami.
Slanje feedbacka
Puno toga je rečeno o tome kako sastaviti dobar feedback i na koji način i pod kojim uvjetima ga uputiti nekome kako bi njegovi efekti bili najučinkovitiji. Ipak, čini se kako često znamo feedback okoline koji je upućen nama vrlo lako proglasiti irelevantnim ili ga prozvati napadom na vlastitu osobnost i na taj način smanjiti vjerojatnost izvlačenja korisnih informacija iz njega, a posljedično i vjerojatnost promjene vlastitog ponašanja. Nije to ništa neuobičajeno i postoje adaptivni razlozi zašto naša recepcija tako izgleda.
Za početak, određene komentare na učinak zbilja možemo podvesti pod zajednički nazivnik pretežito malicioznih primjedbi koje za svoju svrhu imaju nešto sasvim suprotno od našeg osobnog napretka i napretka organizacije. Takve je komentare svakako bolje proglasiti irelevantnim za vlastiti napredak te ih adresirati kao probleme na radnom mjestu koje treba rješavati drugim metodama. Također, unatoč svim smjernicama o tome kako dati konstruktivan feedback, dio ljudi ih nije svjestan ili ih ne koristi, pa je njihov feedback već u svom začetku osuđen na sve one zamke pri njegovoj recepciji koje te smjernice pokušavaju izbjeći.
Sve dosad navedeno bismo mogli svesti pod zajednički nazivnik zapreka vezanih uz pošiljatelja, odnosno aspekte same poruke. Nadilaženje tih prepreka u velikoj mjeri uključuje mijenjanje okoline, najviše kroz sustavnu edukaciju i njegovanje kulture davanja konstruktivnog feedbacka, što je nešto na što, osim ako možda nismo u upravljačkoj strukturi koja određuje uređenje naše društvene jedinice, često nemamo velik utjecaj.
Prihvaćanje feedbacka
Drugi dio procesiranja povratne informacije, vezan uz nas kao primatelje poruke, možemo smatrati recepcijom feedbacka u užem smislu. Na taj dio pak imamo velik utjecaj.
Svatko od nas ima svoj jedinstven način gledanja na svijet i procesiranja informacija iz okoline, oblikovan samo nama svojstvenom interakcijom genetike i osobnih iskustava. U isto vrijeme to je naše najbolje oruđe, naš unikatan doprinos svijetu, ali i samo nama svojstven izvor nesporazuma i boli. Svijet oko sebe ćemo percipirati pozitivnije ili negativnije ovisno o tome na što se fokusiramo. Isto tako, od feedbacka možemo strahovati i izbjegavati ga zato što će razotkriti naše nedostatke i pokazati svima koliko smo slabi ili nevrijedni pozicije koju zauzimamo u ovom svijetu. S druge strane možemo ga aktivno tražiti od drugih kao neprocjenjivu informaciju o tome kako nas svijet percipira i iskoristiti ju za vlastiti napredak i napredak zajednice. Prijelaz iz jednog u drugi način razmišljanja može biti teži nego što se čini.
Kad biste pitali ljude žele li radije čuti pohvalu ili kritiku na svoj račun, vjerojatno bi velika većina odabrala čuti pohvalu i to je vrlo normalna stvar. Ne samo da time dobivamo potvrdu i usmjerenje kako smo na dobrom putu, već je samo čuti pohvalu gotovo nepogrešiv okidač za navalu onog finog osjećaja cvjetanja ega i zadovoljstva samima sobom. I opet, radi se o savršeno normalnoj reakciji i zapravo jednom od osnovnih pokazatelja zdrave ličnosti (onog trena kad pohvala za učinjen posao u vama izaziva pretežito neugodne i destruktivne osjećaje, vrijeme je za razgovor s vašim psihologom).
Problem nastaje kad zadovoljavanje ega zamijeni težnju prema rastu na mjestu glavnog motivatora našeg ponašanja.
S obzirom da je za vlastiti rast neophodno suočiti se i s vlastitim nedostacima, stavljanjem zadovoljavanja ega na prvo mjesto dovodimo sebe u opasnost od zapadanja u tzv. jaz potencijala (potential gap). Ukratko, zbog težnje da se u svakoj situaciji osjećamo zadovoljni samima sobom, izbjegavamo sve situacije u kojima bi se mogli osjećati suprotno, pa time postajemo skloniji zanemarivanju i izbjegavanju negativnog feedbacka, odnosno situacija koje bi do njega mogle dovesti. To, nažalost, uključuje više-manje sve nove situacije, odnosno sve zadatke, aktivnosti pa i ljude, koji se nalaze s onu stranu naše zone komfora i za čije je suočavanje potrebna viša razina korištenja naših vještina, snaga i potencijala od one na koju smo navikli koristiti svaki dan. Posljedično, stvaramo oko sebe svojevrsni balon podjednakosti sačinjen od podjednakih zadataka, podjednakih tipova ljudi i podjednake razine odgovornosti koju prihvaćamo kako bismo sebi osigurali uvjete da sve navedene izazove možemo uspješno „hendlati“ i tako održati pozitivnu sliku o sebi i vlastitoj kompetentnosti. Problem je u tome što si na taj način uskraćujemo sve one prilike gdje moramo nastupiti izvan naših trenutnih mogućnosti i na taj način ih najefikasnije povećati, pa se tako jaz između naših trenutnih sposobnosti i naših potencijalnih sposobnosti sve više povećava. Vrlo inteligentni ljudi često pate od upravo te boljke: s obzirom na visoke početne sposobnosti, sve izazove s kojima su se u životu susreli su rješavali s relativnom lakoćom te su navikli na pozitivan feedback od strane okoline o vlastitoj kompetentnosti. Ono što zbog takve svakodnevice vrlo često propuste razviti su mehanizmi nošenja s neuspjesima, pa kad oni nastupe (a nastupit će sigurno) vrlo često pribjegavaju svim navedenim postupcima izbjegavanja narušavanja pozitivne slike o sebi, koji, zbog njihovih visokih sposobnosti, zapravo budu puno razvijeniji i otporniji na promjenu od onih koje stvore ljudi s prosječnim sposobnostima.
Kako tome doskočiti pravo je pitanje ovog članka. Ono što nas u osnovi muči kod negativnog feedbacka o vlastitom učinku su neugodni osjećaji koji s njim dolaze, osjećaji nedostatnosti, manje vrijednosti, neprihvaćanja, neispunjenih očekivanja, tuđih i vlastitih. Svi oni bolni osjećaji koji nas vrlo često prate kad utvrdimo trenutno stanje i zaključimo koliko je ono daleko od onog kakvo priželjkujemo. I zato je ključno prihvatiti osnovnu postavku rasta, a ta je da rast boli. Boli kad usporedimo trenutno stanje s idealnim, boli kad se naprežemo iznad svojih mogućnosti, boli kad smo zastrašeni neizvjesnošću naše nove pozicije, boli kad opet iznova padnemo i moramo po tko zna koji put ponoviti proces ispočetka. Bol je neizostavan aspekt rasta i što je prije prihvatimo kao neizbježnu, prije ćemo stvoriti adekvatne mehanizme za njeno nadvladavanje (ne eliminiranje!) i fokusirati se na jačanje vlastite snage za ponovljenu borbu i nošenje s izazovima. Vrhunski sportaši takvo stanje uma jasno znaju sažeti u imperativu: moraš zavoljeti bol!
Takav način razmišljanja potrebno je popratiti i odgovarajućim ponašanjima. Što se više izlažeš boli koja dolazi s rastom, to ti ona postaje prirodniji dio života, navikavaš se na njeno postojanje i samim time postaje manji životni bauk, dok nošenje s njom postaje sve lakše. U kontekstu feedbacka, ideja je da aktivno tražiš feedback, i pozitivan i onaj negativan. Što ga više tražiš (i dobivaš), stanje dobivanja feedbacka postaje prirodno stanje, a traženje feedbacka automatizirani proces, navika. Pritom, važno je tražiti feedback od što relevantnijih osoba za područje za koje feedback i tražimo.
Osim toga, moramo osvijestiti kako feedback uglavnom dolazi od ljudi, ništa puno boljih ili gorih procjenjivača od nas samih te s ništa manje vlastitih predrasuda i pristranosti i pritom ništa puno više objektivnih informacija. Zato je važno tražiti što specifičniji feedback. Tražiti od ljudi da pobliže opišu svoj dojam, da se osvrnu na sve aspekte vaše izvedbe i po mogućnosti daju prijedloge za njeno poboljšanje. Vrlo često kad s nekim uđete u detalje njegovog feedbacka, shvatite kako je on utemeljen na nedostatnim informacijama ili na nekim očekivanjima koja uopće ne moraju biti u skladu s vašima. Konkretiziranje aspekata feedbacka nam pomaže da bolje lociramo izvore naših problema i kvalitetnije oblikujemo buduće ponašanje.
Ponekad nas emocije preplave te instinktivno reagiramo odbacivanjem ili obranom, posebno ako se feedback tiče nekog područja koje smatramo vrlo relevantnim za našu sliku o sebi. Tada je kvalitetna recepcija feedbacka otežana, a naši kapaciteti su prezauzeti nošenjem s novonastalim neugodnim emocijama da ne možemo konstruktivno primiti feedback i usmjeriti se na konkretno poboljšanje ponašanja. Kad vidimo da nam se to događa, vrlo je bitno uzeti stanku. Doslovno reći: „Hvala na tvom feedbacku, razmislit ću o tome pa ti se javim.“, povući se i dati samome sebi vremena da se sve te uzavrele emocije „ispušu“ i da informacije koje smo dobili „sjednu“ na svoje mjesto. Potom se, smirene glave i ovaj put s promišljenim pitanjima, javiti osobi i ponoviti proces specificiranja feedbacka iz prošlog odjeljka.
Na kraju, moramo dati ono što očekujemo primiti od drugih. Samim davanjem specifičnog i dobronamjernog feedbacka drugima sudjelujemo u njihovom razvoju, ali i njima dajemo primjer i ohrabrenje da i drugima u svojoj okolinu daju to isto. Osim toga, vježbamo i usmjeravanje na bitne informacije i izravnu i detaljnu komunikaciju prema drugima, čime zapravo usustavljujemo vlastite misli i osjećaje i pomoću njih gradimo cjelovitu sliku nas i društva kojem pripadamo.
Živimo u vremenu u kojem svatko ima mišljenje o svemu i u kojem je vrlo lako izgubiti se u toj šumi mišljenja ili se jednostavno zatvoriti prema bilo kakvoj novoj informaciji, kako bismo sačuvali vlastitu prisebnost. Čini se da pravi put opet nekako leži u balansu između ta dva ekstrema, u probiranju pravih informacija i otvorenosti prema mijenjanju vlastitog mišljenja i ponašanja u skladu s njima. Što se više u našim djelima očituju naše težnje prema postizanju tog balansa, to on više postaje dijelom našeg bivanja. Što više mi bivamo u balansu, to više bivamo primjer drugima oko nas, širimo osjećaj smirenosti i zadovoljstva te mijenjamo svijet na bolje. Traženjem od ljudi da se drže određenih standarda komunikacije u razgovoru s nama i vlastitim držanjem do tih istih standarda, ostvarujemo temelje za stvaranje kulture davanja konstruktivnog feedbacka. Sve počinje od tebe i mene. I počinje sada.
